Mogućnost reciklaže PVC materijala

Mogućnost reciklaže PVC materijala

Recikliranje otpada

Mora se prihvatiti činjenica da su resursi i energija na zemlji ograničeni i da ih je potrebno štedeti. U razvijenim zemljama postoji razvijena tradicija u ponovnom iskoriščavanju potrošenih proizvoda, koji se uključuju u kružni ciklus materiijala, neki i više ciklusa. Reciklira se staklo, metal, plastika.

Recikiranje otpada se smatra najperspektivnijim načinom rešavanja problema otpada, pošto se na ovaj način ostvaruju nekoliko stvari:

  • uštede u sirovinama
  • uštede u energiji
  • smanjivanje količine otpada na deponijama.

Neke uvodne definicije

Ekološki materijali

Uvoden je pojam ekološki materijali, pod kojim se podrazumevaju materijali za čiju se proizvodnju, primenu i reciklažu potroši manje sirovina i energija, i manje zagadi životna sredina u porađenjuu sa drugim materijlima koji se koriste za istu namenu. W. Thalman je 1884. godine razradio procedure za izradu ekološke lične karte koji procenjuje ekološki bilans materijala koji su korišćeni za izradu ambalaže. Ove procedure u međuvremenu  su dopunjeni i raširene za skoro sve materijale koji su u upotrebi, pa tako i za plastiku i što nas posebno zanima PVC stolariju.

Ekološki bilansi

Ekološki bilansi omogućavaju poređenje različitih materijala, svih faza u njihovoj proizvodnji, kao i doprinosa svake od ovih faza na zagađivanje životne sredine. Osim toga, omogućavaju  poređenja različitih proizvodnih postupaka kod jednog te istog proizvoda, pa samim tim i optimalan izbor kako materijala, tako i postupka njegove proizvodnje, korišćenja i recikiranja.

Vrste otpada od plastičnih masa

Narasla svest o potrebi zaštite životne sredine, kao i porast cena sirovina i energije, doprinele su da se angažuju značajna sredstva u cilju rešavanja problema otpada od plastičnih masa (polimeri), koji iznosi oko 7 % ukupnog komunalnog otpada. Rešavanje ovog otpada je složena aktivnost, zato što postoji mnogo vrsta različitih polimernih materijala (termoplastični, termoreaktivni, elastomeri itd), koji imaju vrlo raznoliku primenu, imaju drugačija mesta nastajanja i poseduju razne stepene čistoće.

Generalno, postoji 5 grupa:

grupa

mesto nastajanja polimernih otpada

tip i stepen čistoće

I

proizvodnja

homogen i čist

II

prerada polimera

homogen i čist

III

dorada polufabrikata

homogen ili kombinovan i čist

IV

primenjivan u industriji

kombinovan, oštećen i zaprljan

V

komunalni otpad

kombinovan oštećen i zaprljan

Pri industrijskoj proizvodnji oko 1 % (grupa I) polimera ide u otpad, a pri njegovoj preradi otpad iznosi od 5-10% (grupa II). Pri preradi polufabrikata (presovanje, rezanje, izvlačenje itd.) otpad je minimum 2% (grupa III). Plastični proizvodi koji se koriste u domaćinstvima, medicinskim ustanovama, restoranima i slično, na kraju se nađu u komunalnom otpadu (grupa V).

Za svaku od ovih grupa mora da se razvije posebna strategija:

Interno i eksterno recikliranje

Najjednostavniji način recikliranja se ostvaruje kada je reč o termoplastičnim polimernim materijalima koji pripadaju grupama I, II i III. Ovaj otpad nastaje pri proizvodnji i odmah se koristi na mestu nastajanja. Pošto se radi o homogenim i čistim polimernim molekulama, recikliranje je vrlo jednostavno, sastoji se od nekoliko faza:

  • sakupljanje,
  • usitnjavanje,
  • mešanje sa svežim polimerima,
  • topljenje i prevođenje u željeni oblik.

Primenom ovog metoda supstituiše se novi materijal i postiže se smanjivanje cene proizvoda. Ukoliko se ova metoda radi u istoj firmi kažemo da se radi o internom recilkiranju. Ukoliko se radi u drugim specijalizovanim firmama to je eksterno recikliranje. Najdalje u eksternom reckliranju su otišle firme u Nemačkoj (ima ih oko 250-300 i prerađuju oko 75000 tona godišnje), koje čak i uvoze polimerni otpad iz grupa I, II i III koji im je potreban za preradu.

Klasiranje PVC otpada

Otpad koji je klasifikovan u grupama IV i V, a koji je po svojoj prirodi nehomogen, oštećen i izmešan sa drugim vrstama otpada mora prvo da se sakupi i odvoji od drugih materijala, pa zatim da se klasira, usitni, opere, i da mu se dodaju aditivi.

Klasiranje se vrši prema obliku a ne prema vrsti polimernih smesa, i dobija se nekoliko frakcija:

  • Šuplja tela
  • Folije
  • Pehari i blister pakovanja
  • Penasti materijali
  • Ostali sitan otpad i mešane frakcije

Usitnjavanje otpada

U različitim fazama reciklaže potrebno je skladištiti i transportovati ovaj otpad. Skladištenje se može vršiti u otvorenim ili zatvorenim kontejnerima, otpad može da bude sušen ili mokar (upotrebljava se za čestice koje nemaju dovoljno veliku masu da mogu sami da izađu iz kontejnera i pokretnih traka), da bude presovan li ne.

Osnovna operacija pri skladištenju i transportu je usitnjavanje. Usitnjene čestice moraju da budu homogene i istih dimenzija kako bi se procesi prerade mogli standardizovati. Za usitnjavanje se koriste razni noževi tipa „giljotina“, dvovaljci (grupo ustinjavanje), i razne vrste mlinova (fino usitnjavanje).

Sortiranje otpada

Posle usitnjavanja sa materijala se mora skloniti nečistoća. To se radi pranjem toplom ili hladnom vodom, ili preko procesa rastvaranja jakim industrijskim rastvaračima. Najčešće se kao rastvarači koriste etilalkohol ili etilacetat. Za uspešnu reciklažu je potrebno kvalitetno sortiranje ne samo po vrsti  polimera nego i po boji. To je neophodno zato što aditivi za farbanje imaju veliki uticaj na kvalitet PVC materijala.

Metode sortiranja:

  1. Po gustini – pomoću centrifugalnih polja
  2. Elektrostatički postupak – koristi pojavu da se pri trenju polimernih molekula javlja statička naelektrisanost koja zavisi od hemijske građe istih. Ovaj postupak se koristi za dobijanje polietilena i polipropilena.
  3. Selektivno rastvaranje – izborom odgovarajućih rastvarača i spoljašnjih uslova iz smeše raznih polimera odvajaju se tražene supstance. Najčešće se koristi ksilen kome se menjaju koncentracije, a rastvaranja se vrše pri različitim  temperaturama i pritiscima.

Sušenje

Postoje mehanički i hemijski postupci sušenja koji se izvode u centrifugama različite konstrukcije i sušarama sa protokom zagrejanog vazduha. Sušenje se izvodi do dobijanja materijala sa traženim sadržajem vlage.

Zaključak

Upotrebom navedenih metoda došlo se do smanjivanje potrebnih količina materijala za nove proizvode, kao i ušteda u energiji. Ekonomičnost reciklaže zavisi od vrste otpada i udela manuelnog i mašinskog rada. Pri reciklaži materijala iz grupa I, II i III, nije potrebno pranje, sortiranje i sušenje, tako da je cena niža, i reciklaža ovih grupa je ekološki i ekonomski opravdana. Pri recikliranju otpada iz grupa IV i V, vrši se odvajanje, sortiranje i sušenje, cena dobijanja novog materijala je velika, tako da je njihovo recikliranje opravdano samo sa ekološkog gledišta (što naravno nije beznačajno).